ŠAKIĆEM PO LUBANJI  
Vladimir Primorac
Objavljeno u Feral Tribuneu br. 706, 27. ožujka 1999.

<     > | cijeli članak | verzija za tisak

Jorge Semprun u svojoj iznimnoj knjizi "Pisanje ili život" na jednome mjestu kaže kako je nakon oslobođenja koncentracijskog logora Buchenwald, u kojemu je i sam bio zatočenik, jedan američki oficir doveo stanovnike obližnjeg Weimara, ali ne milom, nego naredbom, da vide kako izgleda logor i sve što mu je pripadalo, uključujući i krematorij. Neki su od privedenih Nijemaca plakali. Zanimljivo bi bilo znati nad čijom su sudbinom plakali: nad sudbinom onih koji su pobijeni u logoru ili nad vlastitom.

U jednome dokumentarnom filmu napravljenome nakon Drugoga svjetskog rata mogla se vidjeti slična scena: njemački građani bili su dovedeni u jedan koncentracijski logor. Filmska kamera ih je snimila kako mrko ozbiljni prolaze kroz logor, ne gledajući ni lijevo ni desno. Za njih bismo već mogli reći što su osjećali - oni naprosto nisu željeli vidjeti i znati što su njihovi sunarodnjaci radili Židovima i Slavenima.

Ovih dana, otkako je pred Velikim vijećem Županijskoga suda u Zagrebu počelo suđenje Dinku Šakiću, zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, mnogi se pitaju u kojoj su se mjeri Hrvati spremni suočiti sa svojom prošlošću; konkretno, sa zločinačkom tvorevinom i paradržavom zvanom NDH, posebno sa zločinima počinjenima u koncentracijskim logorima poput Stare Gradiške i Jasenovca. Na to pitanje je, zapravo, vrlo teško odgovoriti.

ŠAKIĆEM PO LUBANJI
<     > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.