ODISEJA U NEMIRU PRIČA O ŽELJKU MAGANJIĆU

ODISEJA U NEMIRU  
Boris Dežulović & Predrag Lucić
Objavljeno u Feral Tribuneu br. 578, 14. listopada 1996.

Nikad nitko neće znati zašto je u taj zavoj pred Dugopoljem ušao sa sto šezdeset na sat. U njegovoj novoj, bijeloj vectri sat je stao 47 minuta iza ponoći, u noći s petka na subotu. Neki kažu da je, na cesti između dva tuluma, umoran zaspao za upravljačem. Drugi pak vele da je bježao od policajca na motoru koji je, navodno, vozio iza njega i, prvi stigao na mjesto nesreće. Nema šanse - reći će svi koji su ga poznavali - on od pandura nikad nije bježao. Znao je on s njima. Tek, istražni sudac kaže da je vozilo sletjelo s ceste zbog neprilagođene brzine. Konačno, drukčije nije ni moglo biti: cijeli je svoj kratki život Maganja živio neprilagođenom brzinom.

Istom je tom brzinom pet godina ranije, iz jednoga od svojih oštrih zavoja, i uletio u naše živote.

Bilo je Spasovo 1991. godine. Kolonu tenkova JNA pred Šujicom nitko nije smio snimati. I vratili bismo se bez fotografija da sve to nije dozlogrdilo jednom visokom, stasitom mladiću s tamnim ray-ban naočalama. Izvadio je nekakav prastari canon i počeo snimati. Vikao je, psovao i neviđenom drskošću tjerao tenkiste da mu poziraju. Bio je to livanjski dopisnik Slobodne Dalmacije. Na groznoj, šarenoj posjetnici pisalo je - Željko Maganjić Đox. Sive, amaterske snimke zbunjenih tenkista bile su njegove prve ratne fotografije.

I kada koncem srpnja te ratne, 1991. godine, nitko nije htio zamijeniti naše fotoreportere u Osijeku, sjetili smo se mangupa iz Livna koji s majorima razgovara kao s konobarima i koji je mjesec dana ranije sam otišao u Slavoniju da kao jedini hrvatski novinar uđe u Ćelije - prvo u ratu zapaljeno selo. Na pitanje zna li uopće razvijati fotografije i slati ih telefotom, razvukao je onaj svoj tako bosanski - jer Livno je, jarane, vazda bilo Bosna - osmijeh: "Jašta neg znam!" Nije, naravno, imao pojma o razvijačima, fiksiru i telefotu. Učio je od kolege iz "Večernjaka", noću, u kupaonici sobe hotela "Osijek". I slao. Izbjeglice iz Aljmaša, gardiste iz Dalja, prve granate nad Vukovarom. Tako je Maganja postao ratni reporter.

u Njemačkoj je uskoro svojim parama kupio pravi, profesionalni nikon. Držao ga je uvijek pri ruci, iznad upravljača: onako visok, vazda malo pogrbljen u automobilu, lijevom je rukom držao volan, a desnom okidao. Kasnije smo usavršili tehniku: mi smo mu držali upravljač, a on bi se, s nogom na gasu, cijeli protegnuo kroz prozor i snimao. Na blatnjavim kaldrmama Vran-planine naučio nas je u vožnji piti pivo iz boce - "iz pive" - a da ne polomimo zube. Mi smo njega naučili kako unproforce na engleskom poslati u pičku materinu. A zajedno smo američke reportere učili "Taj tavrlje". U kasetofonu su - to se znalo - bili "Cigani Ivanovići", "Bijelo dugme", bosanske sevdalinke. Dobro smo se zajebavali i dobro radili.

________________________________
Copyright © 1993 - 2017 Feral Tribune. All rights reserved.